nedjelja, 26.10.2008.
Čuvaj se Bonde ili muke po mobilnom telefonu
Pošto mi se raspao mobitel uglednog njemačkog proizvođača nakon samo par godina korištenja odlučih kupiti novi. Naime, bilo je pokušaja u obitelji s boljim (čitaj skupljim) a rabljenim telefonima ali na kraju je sve završilo još većim troškovima. Stoga, pametan kakav već jesam (ili su me bližnji uvjerili) prosurfam po netu i za samo sedamdesetak sati zaključim da ne postoji cool, high tech, cutting edge mobitel za manje od nekoliko tisuća kuna. Zgrožen spoznajom, pojadao sam se najboljoj supruzi i široj obitelji, nekolicini prijatelja, poštaru, dimnjačaru, susjedima, Udruzi za zaštitu potrošača i još nekim znancima. I gotovo od svih (od svih, ali svih) doživio takav prezir i ruganje da sam ozbiljno počeo razmišljati o kupnji megafona (ona "truba" u koju vođa sindikata viče na skupovima antitajkunskih udruga) za sto eura pa kud puklo... Naime, prezir je uslijedio nakon što sam na savjet poštara da uzmem aparat uz obnavljanje ugovora (znate već...) izjavio da nemam ugovor nego stružem bonove, kontrola troškova i to. (Trenutno po kvartu kruži priča o tipu koji nema pretplatu, a punoljetan je, vjerovali ili ne.) Posramljen, pognute glave odvukao sam se do obližnjeg com-a, uzeo listić s brojem i nakon par sati stao pred do grča nasmješenu službenicu i prošaptao da trebam telefon uz pretplatu. Jednostavni postupak registracije, pronalaženje davno izgubljenih PUKova, ispitivanje podataka kojeg se ni UDBA nebi posramila ne želim detaljno opisivati. Nakraju sam za samo par stotina kuna odabrao telefon, pardon, mobilni uredjaj crvene boje (crni dolazi za Božić 2017te godine) sa kamerom od nekoliko milijuna piksela, raznim plejerima, blututima i neznamčim sve, uz potpisivanje ugovora na dvije godine. Sljedećih par dana osjećao sam se kao vlasnik svijeta. Nebrojene funkcije aparata, silni megabajti muzike, mogućnost da fotografiram svaku glupost bilo kad i bilo gdje činilo me najsretnijim na svjetu. Čak su me i ljudi oko mene ozbiljnije doživljavali. Dan kad sam saznao da James Bond posjeduje isto takvo japanskošvedsko čudo moderne tehnologije poželio sam proglasiti državnim pranikom. Neznam za vas ali ja Bonda, Jamesa Bonda poštujem ko vlastitog oca. Sori tata. Dok... Počelo je s "rušenjem" iz čista mira. Pa se boja (mislio sam krom) ogulila s tipke. Pa se ista tipka počela klimati. Vrhunac frustracije doživio sam kad se vrijeme promjenilo s ljetnog na zimsko a moj telefon odignorirao dogadjaj! (Stari telefon je točno znao kad se "mjenja vrijeme"!) Šok. Jad. Očaj. Nemojte me krivo shvatiti, nije da se osjećam prevaren pošto su mi brdo para oteli za komad kineske plastike. Ne kukam zbog sebe. Nego se bojim za Bonda! Jamesa Bonda! Zamislite da ga jure najgenijalniji svemirski kriminalni umovi a on nemože uključiti Bluetooth! Ili da mu Aston Martin krepa usred jurnjave s bad guysima jer ima handsfree a sruši mu se softvare na mobitelu! O, užasa. Ili nedajbože ispituje neprijateljsku agenticu i taman da ova prizna, a njemu rikne player s romantičnom plejlistom. Haloooo?!!! "Oprosti draga, samo da ga upalim natrag... Ma j.... ti smeće švedsko", psuje Bond, a ona gleda iz kreveta i misli: "A konja, ni telefon nema kak treba!" Ja sam potajno sumnjao. A ti Bonde, čuvaj se. Ili bar odi da ti softver promjeni neko.
